Služenjem parastosa i polaganjem cvijeća na grob Alekse Šantića na Pravoslavnom groblju Bjelušne u Mostaru danas je obilježena 98. godišnjica smrti velikog pjesnika.

Parastos su održali mostarski svešetnici Radivoje Krulj, Duško Kojić, Branimir Borovačanin i Nebojša Radić uz prisustvo članova Upravnog odbora Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva ”Prosvjeta” Gradski odbor Mostar, Srpskog pjevačkog i kulturno-umjetničkog društva ”Gusle” i zamjenika predsjednika Gradskog vijeća Mostara Velibora Milivojevića.

Zamjenik predsjednika Gradskog vijeća Mostara Velibor Milivojević istakao je da je Aleksa Šantić naš ponos, pravi primjer kako se može biti i Mostarac i književnik i Srbin.

”Vraća nas u ranija vremena kada je život bio teži, a opet su  jedni druge više poštovali. On treba biti svijetli putokaz svima nama u Mostaru kako treba živjeti i raditi, a grad kroz vraćanje njegovog imena ulicama, trgovima, školama pokazati  kakvu budućnost i na kojim osnovama želimo da izgradimo. Društvena zajednica u cjelini trebala bi da više promoviše lik i djelo Alekse Šantića, ali ne samo Šantića, nego niza drugih umjetnika, književnika koji trebaju da budu uzor našoj djeci u odgajanju i odrastanju”, naglasio je Milivojević.

Član Nadzornog odbora SPKD ”Prosvjeta” GO Mostar Zlatko Serdarević naglasio je da je Aleksa Šantić čovjek koji je zadužio, ne samo ovu, već i naredne generacije svojim djelom, ali i svojom ličnošću.

”Kada se spomene Mostar prva aluzija je Aleksa Šantić. Kada se govori o njegovom djelu onda treba istaći da su svi poznati književnici i književni kritičari saglasni da je on unikum u smislu da je pisao iskrenu poeziju, što je malo ko od drugih pjesnika sa prostora bivše Jugoslavije.  Malo je koja ličnost kao Aleksa imao sposobnost i dar da je njegovo veličanstveno djelo potpuno saglasno sa njegovom ličnošću. Kakvo mu je djelo, takva mu je ličnost. Kada se čita njegova poezija vidi se njegov lik, a kada se gleda njegov lik može se osjetiti njegova poezija. Da ne govorimo koliko je Šantić volio sve narode, uvažavao multietnički život u Mostaru, koliko je cijenio komšiluk, o tome su pjesme ispjevane. To je osnovni razlog zašto je tako obljubljen kod svih i zašto traje i zašto će trajati”, kazao je Serdarević.

On je podsjetio da je u predratnom periodu tadašnja vlast Mostara jako puno uradila na afirmaciji njegovog djela i lika,  pokrećući manifestaciju ”Šantićeve večeri poezije” podignuta je statua, bista, pomepezno obilježena stogodišnjica njegovog rođenja.

”Kao i u svakom ratu i u ovome je došlo do desktrukcije njegovih obilježja. Što se tiče sadašnjeg vremena SPKD ”Prosvjeta” GO Mostar je preuzela organizovanje manifestacije ‘Šantićeve večeri poezije’ koje su ponovo doživjele trijumf i kroz tu manifestaciju vraćeno je ime pjesnika u Mostar. Imamo slučajeva da se u nekim krugovima  negira njegovo djelo, a vrlo je čudno da u škoslkim udžbenicima nema Šantića ili je to minimum. Još uvijek traje destrukcija njegovog djela, ali puno toga je i postignuto, posebno ‘Šantićevim večerim’ koje su međunarodnog karaktera”, kazao je Sedarević.

Predsjednik SPKUD ”Gusle” Radislav Tubić naglasio je da ”Gusle” i ”Prosvjeta” dostojanstveno čuvaju sjećanje na Aleksu Šantića. ”Nažalost, ne osjećamo da je to slučaj sa Gradom Mostarom, a Šantić je svoj život posevtio Mostaru i po njegovom liku i djelu Mostar je poznat nadaleko. Jedna od škola, zapravo Gimnazija Mostar, trebala bi da nosi Šantićevo ime kao nekada”, naveo je Tubić.

On je naglasio da bi stalno trebali da se prisjećamo Šantićevih poruka da živimo zajedno i odnosimo se jedni prema drugima na najbolji način.

Aleksa Šantić umro je 2. februara 1924. godine od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.

Mostar i danas pamti i prepričava njegovu sahranu, jer se takva ni prije, ni poslije nije dogodila u gradu na Neretvi.

Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje provodi najveći dio svog života.

Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog “Adža”. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba.

Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.

U gradu je zatekao “neobično mrtvilo”, koje je bilo posljedica “ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije”. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.

Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Autor je antologijskih pjesama “Ostajte ovdje”, “Emina”, “Veče na školju”, “Ne vjeruj”, Pretprazničko veče”, a njegov pjesnički opus je preko 700 pjesama.

Početkom 1887. godine postao je saradnik “Goluba”, zatim časopisa “Bosanska vila”, te “Nove Zete”, “Javora”, “Otadžbine”. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo “Gusle”, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora “Prosvjete”. Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista “Zora”, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.

Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.

Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta /”Moja otadžbina”/, a u nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet /”Ostajte ovdje”, “Hljeb”/. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda /”Mi znamo sudbu”/.

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šedrvana…, a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima. Takva je pjesma “Emina”, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka.

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.

Više škola u Republici Srpskoj i Srbiji, te jedna škola u Sarajevu nose njegovo ime. Po njemu je nazvano i jedno mjesto u Vojvodini.

Nažalost u njegovom Mostaru, samo u trećini njegove ulice danas stoji tabla s njegovim imenom, a gimnazija koja je nosila pjesnikovo ime takođe je preimenovana u Gimnaziju Mostar.

U Mostaru je ostao samo Šantićev park gdje se  nalazi i njegov spomenik.

Srpsko prosvjetno društvo ”Prosvjeta” Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo ”Gusle” u Mostaru svake godine organizuju ”Šantićeve večeri poezije”, a svake treće godine na manifestaciji se dodjeljuje i Književna nagrada ”Aleksa Šantić”.