BANJALUKA – Izložba “Aleksa Šantić i mostarski književni krug” autora akademika Ranka Popovića otvorena je u Galeriji Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANURS) u ponedjeljak uveče, na 156. godišnjicu pjesnikovog rođenja, a u godini obilježavanja stogodišnjice njegove smrti.
Izložbu će banjalučka publika imati priliku da pogleda u narednih mjesec dana.
Pored akademika Popovića, autora izložbe, na postavci je radio i akademik Milivoje Unković, upravnik Galerije ANURS, dok su saradnici u izradi izložbe i kataloga Staniša Tutnjević, Sanja Bjelica Šagovnović, Šemsudin Zlatko Serdarević i Daniel Grujić.
Na samom otvaranju publici su se obratili Ranko Popović i Sanja Bjelica Šagovnović, predsjednica Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” iz Mostara, a dvije Šantićeve pjesme otpjevao je i na gitari odsvirao Saša Berendika.

“Začetak mostarskog književnog kruga najneposrednije nalazimo u radu Srpskog pjevačkog društva ‘Gusle’ u Mostaru, ali na širem kulturnom i književnom planu njegov nastanak i ugled treba sagledavati u kontekstu razvoja srpske književne tradicije u Bosni i Hercegovini, koja krajem 19. i početkom 20. vijeka doživljava snažan uspon”, istakao je Popović.
On podsjeća da je Jovan Dučić mostarski književni krug nazivao i mostarskim kulturnim ustankom.
“To i jeste bio ustanak, samo u naročitim uslovima i ne više onaj oružani protiv turskog zavojevača, nego kulturni i politički protiv crno-žute monarhije, gdje je trebalo odvažnosti, pameti i stamenosti, pa da se takav ustanak podigne. Njega je pratio i pokret Srba za crkveno-školsku autonomiju, koji je već 1906. uspješno okončan i dao je velike plodove. Postale su samostalne crkveno-školske opštine”, rekao je Popović. Sve se, kako je dodao, dešavalo strašno ubrzano.
“Za dvije decenije trebalo je stići tolike vijekove zaostajanja, a to su stigli mladići koji su već sa 18-19 godina preuzimali na sebe teret velikog nacionalnog posla. Kulturni pokret Srba u Mostaru, kasnije prenesen u sve bosanskohercegovačke gradove, nije bio nikakva izolovana činjenica. On je tekao istovremeno sa snažnom političkom borbom. Oko tih jakih centara i novopokrenutih književnih časopisa, kakvi su bili mostarski ‘Narod’, sarajevska ‘Srpska riječ’, banjalučka ‘Otadžbina’, stvarali su se i politički krugovi u koje su ulazili isti ti ljudi da bi postajali narodni zastupnici u bosanskohercegovačkom Saboru. To su ljudi koji su imali snage da svakom kažu ono što je zaslužio i da se odupru svemoćnom, nekrunisanom kralju tadašnje Bosne i Hercegovine Benjaminu Kalaju”, podvukao je Popović. On podsjeća da su svi ti silni i divni plodovi srpske političke, kulturne, ekonomske i svake druge borbe bili prekinuti krvavim Prvim svjetskim ratom.

“Međutim, ova generacija ljudi čija vas lica gledaju sa ovih plakata na ovoj izložbi zaslužuju da ih se sjetimo. Nije samo Aleksa Šantić u pitanju, jer takvog Mostara kao jednog kulturnog čuda, niti Šantića samog kakav jeste, ne bi bilo bez svih tih ljudi. Šantić jeste bio duša tog pokreta. Njegova glava je jedno vrijeme bio Jovan Dučić, a njegova moralna kičma Svetozar Ćorović, kao što su na drugim stranama bili ljudi slični njima i, recimo, Petru Kočiću. Potrebno se dobro zagledati u ta lica i upitati se jesmo li dostojni potomci takvih predaka”, naglasio je Popović, dodajući da je ova izložba mali doprinos sjećanju na Šantića, njegove prijatelje, saborce i saradnike iz mladosti, pominjući pritom i Atanasija Šolu, Jovana Protića, Rista Kisića, braću Radoviće, Rista Radulovića, Dušana Vasiljevića, Milana Ćukovića, Vicka Tripkovića, Milana Radulovića, Rista Boškovića i Stevana Žakulu.
U mostarskom književnom krugu, nastavio je Popović, bili su i rano prekraćeni daroviti pjesnici Jeftan i Jakov Šantić, Aleksina znatno mlađa braća, kao i Osman Đikić, miljenik mostarske književne čaršije i srpske književnosti tog vremena.
“Iz tog kruga iznikao je i Vladimir Ćorović, deset godina mlađi Svetozarev brat, potonji znameniti istoričar i književni kritičar, kao i pisci Jovan Palavestra, Hamza Humo i Jovan Radulović”, zaključio je Popović.

Sanja Bjelica Šagovnović navodi da Šantić za Mostarce nije samo veliki pjesnik, nego i simbol grada.
“Šantić i njegovi savremenici, braća Ćorovići, Jovan Dučić i plejada izvrsnih Mostaraca i Hercegovaca, zapravo, postavili su temelje savremene kulture u Mostaru i donijeli dah Evrope u jednu do tada učmalu mostarsku sredinu. Kroz svoj rad u ‘Guslama’, ‘Zori’, ‘Prosvjeti’, Šantić nam je ostavio bogatu kulturnu baštinu. Osim što je bio veliki rodoljub, Šantić je bio i neko ko je volio svakog čovjeka. To je isticao na jedan poseban način, jako je njegovao zajedništvo u Mostaru i zato ga se Mostar i danas rado sjeća, iako znamo da on u svom gradu i dalje nema mjesto kakvo bi trebalo da ima”, kazala je, između ostalog, Bjelica Šagovnovićeva.